Povijesni gradovi na moru u predjelu dodira s kopnom često imaju neka od značajnijih graditeljskih i urbanih ostvarenja. Kada se razmišlja o starogradskim ulicama i trgovima, hramovima, katedrali, luci, zidinama i kulama, grobljima i nekropolama, parkovima, kućama, trgovinama i javnim zgradama u Poreču, uz njihov bok treba staviti Peterokutnu kulu, značajnu gradsku znamenitost, čijim je istraživanjem 1993. na '94., a također i kasnije, uspostavljena relativna kronologija razvoja jednog od najzanimljivijih fortifikacijskih sustava na Jadranu.
Osim samog značaja za fortifikaciju, i to njenog bitnog dijela koji čuva grad u osjetljivom potezu spajanja s kopnom, slojevitost koju su potvrdila ili u važnim segmentima potpuno otkrila arheološka istraživanja, pokazala se ključnom za razumijevanje rimskog i kasnijeg graditeljskog razvoja Parentiuma. Poreč je lučki grad, u pojedinim razdobljima povijesti s ponajvećim istarskim morskim prometom, te posebno bitnom institucijom peljara (piloti - peoti) koji su brodove s raznih strana sredozemlja uvodili u opasne venecijanske lagune i sigurnu luku grada Sv. Marka.
Na vrhu vanjske strane zidnog plašta Peterokutne kule nalazi se uklesani reljef lava s dragocijenim latinskim tekstom iz Evanđelja po Mateju: Fecite iustitiam et dabo pacem in finibus vestris. Uz slavni citat važna su imena graditelja Ivana de Pari (Iohannes de Parri), i njegova sina Lazara (Lazar de Parri), koji uz godinu 1447., imaju također upisana svoja djela. Saznaje se po natpisu, da je sin bio kipar, a otac graditelj. Trščani porijeklom, umjetnici su ostavili tragove svoga djelovanja na više mjesta, među kojima figurira gotička crkva na Krasu, a nisu posebno istraživani. Kula ima gotička obilježja, s elegantnim nutarnjim ogivalnim lukom, a hodajući lav mladoga kipara već objedinjava elemente rane renesanse, te po tome spada u važna umjetnička ostvarenja istarskog 15. st.
Peterokutna je kula sagrađena nad ranijom srednjovjekovnom koja je s druge strane Dekumanske ulice imala svoj simetrični par. Sada je paralelna sjeverna kula pokrivena arhitekturom, a ostaci stare nađeni su u dubokom sloju istraživanja Peterokutne kule. Srednjovjekovna kula iz sredine 13. st. čitljiva je i na zidnom plaštu Peterokutne kule u Dekumanskoj ulici, kao i u Peškeri, gdje se nastavlja tijek onovremenih struktura na livadi pred zidinama 15. st. Graditelj kasnosrednjovjekovnih porečkih zidina bio je podestat Wernerije de Gilago koji je obavljao službu načelnika 1249. na '50. godinu. Izvoditelj arhitektonskih detalja, portala, a možda i nacrta za kulu, bio je Walterius, kako saznajemo iz onovremenih epigrafskih podataka. Wernerije je bio podestat u nekoliko najznačajnijih istarskih gradova uz obalu i unutrašnjosti, te spada u najznačajnije istarske ličnosti 13. st.
Prije duecenta, postojala je s unutrašnje strane zidina peterokutna kula čiji se oblik nadoziđivao od republikanskih preko carskih vremena Rima, kasne antike, gotskog i starobizantskog razdoblja. Šiljati antefiks pronađen u istraživanjima može se datirati u 6. st. Iz tog je vremena nađeno i veoma mnogo keramičkog materijala, posebice amfora od kojih nekoje imaju grafite kristograma. Čini se da paljevinski sloj u unutrašnjosti prve peterokutne kule treba datirati sredinom 6. st., za langobardskih upada 568. ili kasnije, odnosno avaroslavenskim razaranjima početkom 7. vijeka.
Sam središnji nukleus četvrtaste kule jasna je prva kamena izgradnja čije vrijeme datiraju pronađeni žigovi na ulomcima krovnog crijepa rimskog doba. Najveći njihov broj nosi ime cara Tiberija, zatim Nerona, a nakon toga tvornice Q(vinti) C(lodi) Ambrosi. Odnosi se to na kulu što je u ranocarskom razdoblju prizidana na već postojeći kameni zid fortifikacije koja je još za cara Oktavijana Augusta ili svakako ranije u republikanskom razdoblju, na tom mjestu mogla imati prislonjenu drvenu konstrukciju.
U Peterokutnoj kuli izložen je i karolinški stupić, također pronađen u gotovo devet metara dubokom sloju nasipa, za arheoloških istraživanja, što samo potvrđuje kontinuitet korištenja glavnog dijela porečke fortifikacije tijekom ranosrednjovjekovnog razdoblja.
Čitav istočnogradski prostor zidina žurno je obnavljan sredinom 15. st. radi narasle turske opasnosti. Radovi su započeli na Peterokutnoj kuli, a završeni su 1472. i nadolazeće godine na ugaonim kulama Pietra de Mula i u Peškeri. Peterokutna kula u Poreču čuva glavne slojeve gradske povijesti, te je njeno istraživanje pomoglo u determiniranju razvoja rimskog opiduma, municipija i kolonije. Po prvi puta u sustavu njezinih struktura prepoznato je ziđe gradskog bedema iz sredine 13. st.
Svi se slojevi svakodnevno mogu razgledati u prezentiranom prostoru čije je uređenje pohvaljeno glavnim priznanjem što se u Hrvatskoj dodjeljuje za arhitekturu, nagradom Viktor Kovačić.
Porečka Petrokutna kula nije samo ključ povijesnih gradskih fortifikacija, nego i mjesto s kojeg se uz krasan pogled na ljepote okolnjeg mora i spomenika idealno može započeti posjeta starogradskoj jezgri i Eufrazijevoj bazilici. Od vidikovca na njezinom vrhu, pa sve do dna rimske kule, zanimljiva je derivacija milenijskih pregradnji na glavnom ulazu u grad, gdje je danas moguć odmor i okrepa za upoznavanje Poreča i njegovih znamenitosti.

Marino Baldini